Министар Антић: Озбиљан план Кинеза дефинише сигурну будућност РТБ-а
Отварање „Церова“, модернизација флотација и дуплирање производње
–Дубоко верујем да је реч о изузетно значајном уговору који ће РТБ-у Бор обезбедити дугорочну стабилност и инвестиције од милијарду и 260 милиона долара, плус 200 милиона за решавање дугова борске компаније. То заједно прави озбиљан оквир у којем ће РТБ да се развија и отвара нове руднике, попут „Церова“, али и да модернизује постојеће у Мајданпеку, Великом Кривељу и Јами, унапреди флотације и повећава капацитет топионице и фабрике сумпорне киселине.
Овако је, након што је са извршним директором и потпредседником компаније „Зијин Мајнинг“ Џорџом Q. Фангом, 17. септембра, потписао уговор о стратешком партнерству Владе Србије и РТБ-а Бор са овом кинеском компанијом, прокоментарисао министар енергетике и рударства Александар Антић.
Верујући да је потписивање овог уговора најважнији корак за РТБ, али и за економски развој Србије, Антић је додао: – Он дефинише добру, сигурну будућност РТБ-а, свих пет хиљада запослених, али и читаве источне Србије, узимајући у обзир значај борске компаније за тај део земље и читаву индустрију Србије. Очекујемо да због инвестиција од милијарду и 260 милиона долара РТБ знатно повећа своју производњу – удвостручи је после три године, а након шест је увећа три до четири пута. То ће имати изузетан утицај на наш укупан раст, БДП – казао је Антић.
Министар рударства подсетио је и да је компанија „Зијин“ дужна да до краја ове године уплати 100 милиона долара, али и да се обавезала да ће уплатити 350 милиона и одмах из тих средстава отплатити све дугове РТБ-а и започети инвестирање.
–Бизнис-план компаније „Зијин“ је врло амбициозан. Планирају да од садашњих око 40.000 тона бакра из сопственог концентрата годишње, већ у наредне три године капацитет и снагу РТБ-а повећају да могу да дуплирају ту производњу, а у року од шест година да производњу увећају три до четири пута. То без икакве сумње отвара могућност за нова радна места – уверен је министар Антић. Додаје да ће то донети знатне приходе и профит РТБ-у, што је за Србију и све њене грађане изузетно значајно, јер Србија остаје власник 37 одсто удела у РТБ-у.
–Из позиције где је РТБ генерисао деценијама озбиљне губитке, ми ћемо имати ситуацију у којој ће та компанија пословати са профитом и 37 одсто тог профита ићи ће у буџет Србије – подвукао је Александар Антић.
1 Comment
Оставите коментар
Жао нам је, да би поставили коментар, морате бити пријављени.
Postovani iz Kolektiva, ovaj tekst pripremio je za stampu STINS (Strucni Tim za Izradu Nove Strategije) 2006. godine.
ISTORIJAT RUDARSTVA I METALURGIJE BAKRA
Najstarija nalazista praistorijske eksploatacije bakronosne rude i njene metalurske prerade u Srbiji otkrivene su baš na teritoriji od Bora do Majdanpeka. U arheološkim istrazivanjima, otkriveni su mnogobrojni ostaci starih rudnika, gomile bakarne sljake i primerci raznog alata. Najznacajniji lokalitet iz vremena eneolitskog rudarstva, starosti oko 4.000 do 4.500 godina, nalazi se u blizini Rudne glave. U Lazarevoj pecini kod Zlota, pronadjeni su predmeti od bakra, i ostaci bakarne sljake, razne alatke, pribor i nakit iz bronzanog doba. U Leskovu je pronadjena bronzana narukvica, stara preko 3.000 g. Intezivna eksploatacija rude bakra razvila se u doba Rimljana, u periodu od 29. godine p.n.e. do 294. godine nove ere. Iz tog doba otkriveno je vise rudnika bakra i malih peci za topljenje bakra u okolini Majdanpeka, Bora, Kuceva i Glogovice.
O srednjovekovnom rudarstvu ne postoje brojni pisani dokumenti, ali sama slovenska imena (Zlatica, Zlot, Zlace, Crvena reka, Crvena stena) ukazuju na razvijenost rudarstva u vreme Slovena. Rudarska i metalurska delatnost je obnovljena i unapredjivana pod vlascu srpskih vladara, uz pomoc doseljenih Sasa. Posle dolaska Turaka na ove prostore, Sasi su napustili srpsku teritoriju. U vreme Turaka nastavljeno je rudarstvo u manjoj meri u Majdanpeku, koji je tada i dobio svoje ime: Meden i Pek (rudnik bakra na Peku). U rudniku Trebuc vadili su i preradjivali rudu srebra, koju su odnosili cak u novobrdsku kovnicu novca.
Posle Austro-Ugarske okupacije (1718-1738), rudarstvo je obnovljeno. Otvorena su nova rudarska okna u okolini Majdanpeka. Rudnik je uspesno radio, a u 26 topionickih “furuna” proizveli su i izvezli oko 5.400 tona bakra. Turci su ponovo osvojili te prostore, opustosili Majdanpek i u rudnicima je gotovo prestao svaki rad, sve do oslobadjanja Srbije.
Obnavljanje rudarstva u slobodnoj Srbiji
Knez Milos Obrenovic je 1835. g. pozvao saksonskog strucnjaka Zigismunda Herdera da obidje znacajna rudista u Srbiji. On je zakljucio da u okolini Majdanpeka i Bora postoji vise leyista bakarne i zelezne rude. Takva nalaze potvrdio je 1847. g. Karlo Herjovski i predlozio da se u Majdanpeku otvori rudnik bakra, a u Rudnoj glavi i Crnajki rudnici rude zeleza. Srpska Vlada je prihvatila predloge Herjovskog, pa je 1847. g. osnovana “Milanovacka uprava rudnika”. Topionica bakra u Majdanpeku je zavrsena 1852. godine, a topionica gvozdja 1856. godine, u kojoj je doslo do havarije. Obustavljen je i rad topionice bakra. Drzavna komisija je zakljucila da se Majdanpek ustupi u zakup.
“Francusko-srpsko drustvo”je zakupilo Majdanpek 1860. na trideset godina, ali su posle sest godina prestali sa eksploatacijom. U toku 1866. g. zakljucen je ugovor na 50 g. sa engleskim dustvom “Copper and Iron Company LTD”. Obnovili su i prosirili rudnicku proizvodnju i izgradili nova topionicka postojenja, ali su 1874. g. bankrotirali. Od 1882. g. novi zakupac bio je D’on Holvej, sve do 1885. g. kada je ustupio koncesiju firmi “Schodoar”, koja je gazdovala do 1890. g. Ministarstvo narodne privrede Srbije je raskinulo ugovor sa tom firmom. Koncesiju su dobili M. M. Formant i Alfred Piret i osnovali belgijsku kompaniju “Societe anonyme des Mines de cuivre de Majdan Pek”. Osnovni kapital iznosio je 3.000.000 dinara, a sediste kompanije bilo je u Briselu. Izgradili su novu topionicu bakra sa tri peci “Kicenovog sistema” za topljenje i deset Besemerovih konvertora za preradu bakrenca u blister bakar. Pronasli su i bogatu piritnu rudu, sa 1% bakra, 1 gramom zlata i 17 grama srebra po toni rude.
Krajem XIX veka geoloski i rudarski inzenjeri su istrazivali podrucja Timocke krajine i pod rukovodstvom Feliksa Homana osnovali su kompaniju. Beogradski industrijalac Djordje Vajfert je preuzeo prava kompanije i 1897. g. poslao je inz. Franju Sisteka, koji je u blizini Borske reke istraznim radovima pronasao bogato nalaziste na Coka Dulkanu, velicine oko 255.000 tona, sa 10,5% bakra. Vec 1903. g. Djordje Vajfert je dobio koncesiju na 240 rudnih polja, sa pravom eksploatacije od pedeset godina. Francuzi su prihvatili Vajfertovu ponudu 1904. g. i osnovali zajednicku kompaniju “Francusko drustvo borskih rudnika, Koncesija Sveti Djordje” (“La Compagnie Francaise des Mines de Bor, Concesion St. George”). Osnovni kapital je iznosio 5,5 miliona francuskih franaka, u 11.000 akcija, a Vajfertovu udeo je iznosio 31,8%. Ujedno je dobio i 250.000 franaka, na ime ustupljene koncesije. Prvi dir. Borskih rudnika bio je Franja Sistek, dir. Kompanije u Parizu Alber Loran, a predstavnik Kompanije u Srbiji bio je Djordje Vajfert.
Prva topionica bakra, imala je lonce za aglomeraciju, water-zaketne peci i konvertore. Finalni proizvod bio je blister bakar, koji je liven u kalupe, tezine oko 80 kg. Plamena rafinacija u anodnim pecima i elektroliticka rafinacija, kapaciteta 12.000 tona katodnog bakra, pusteni su u rad 1938. g. Zahvaljuci veoma bogatoj rudi, niskim nadnicama i malim troskovima poslovanja, cist prihod Kompanije 1912. g. iznosio je 5 miliona francuskih franaka. Borski bakar je bio veoma trazen na svetskom trzistu, zbog odlicnog kvaliteta. Desetogodinji rad rudnika je svecano obelezen 6. aprila 1912. g. osvescenjem nove crkve “Sveti Djordje”, u prisustvu Prestonaslednika Aleksandra Karadjordjevica i predsednika Vlade Nikole Pasica. Pre Prvog balkanskog rata, fracuski kapital je uspesno potisnuo nemacke i austrijske konkurente. Ucestvovali su i u javnim radovima i u isporuci vojnog materijala.
U vreme Balkanskih ratova (1912-1914) mnogi radnici su mobilisani, pa su doveli nove. U toku 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom, povlacili su se i francuski sluzbenici Kompanije. Bugarske jedinice su okupirale Bor, porusile deo postrojenja, zapalile dokumentaciju, a pokrale lokomotive i opremu. Nemacko ministarstvo rata je dobilo koncesiju do zavrsetka rata. Avgusta 1916. g. pokrenuli su proizvodnju u rudniku i topionici. Zbog nedostatka radne snage, doveli su u Bor 1.000 zarobljenika. Nemci su u toku Prvog svetskog rata proizveli 194.664 tone rude bakra, 36.000 tona blister bakra. 1.200 kg zlata i 4.500 kg srebra. Ukupna vrednost iznosila je oko 1.000.000 ondasnjih francuskih franaka.
Radovi u rudniku zapoceti su krajem 1918. g. Kompanija je pustila u opticaj 73.000 novih akcija, od kojih je Kraljevina SHS dobila 20.000 akcija. Izgradjeno je pristaniste na Dunavu, kod Prahova. Doslo je do naglog porasta cena energenata, a pada cene bakra, pa je Kompanija poslovala sa negativnim ucinkom do 1923. g. Kompanija je u periodu 1924-1927 na ime naknade ratne stete primila 45.350.000 franaka od Nemacke. To je omogucilo da se uradi tehnoloska modernizacija preduzeca. Montirana je parna masina na izvoznom oknu “Vajfert”, a na kopu su proradili parni bageri. Krajem 1933. pustena je u rad flotacija. Vec 1928. g. proizveli su 15.086 tona blister bakra. Uradjeni su veliki istrazni radovi u okolini Krivelja, Ostrelja, Donje Bele Reke, Slatine, Bucja, Topole, Tande, Zlota, Lubnice i Sikola. Na brdu Tilva Mika otkriveno je novo rudno telo, iz kojeg su kasnije dobijali godisnje 650.000 tona rude.
Vec 1928. g. prosireni su kapaciteti u Topionici i napravljen je dimnjak. Topionica je prosirena 1934. g. Velike kolicine otrovnog gasa unistile su vegetaciju u okolini i nanele stetu poljoprivednicima. Zato je 1934. i 1935. g. doslo do narodnog bunta, u kome su ucestvovali seljaci iz 11 sela. Posto nije napravljena elektroliza, Francuzi su izvozili blister bakar. Posle pogibije Kralja Aleksandra u Francuskoj, poremetili su se odnosi Kompanije sa Vladom Stojadinovi}a, koja je prosirila poslovne veze sa Nemcima. Plamena rafinacija u anodnim pecima i elektroliticka rafinacija, kapaciteta 12.000 tona katodnog bakra, pusteni su u rad 1938. g. U toku 1940. g. Bor je proizveo 43.646 tona bakra. Posle pocetka Drugog svetskog rata, bakar je postao strateska sirovina. Posle okupacije Francuske, Kompanija je ceo bakar isporucivala Nemackoj. Nemci su otkupili 81,7% akcija Kompanije. Kompanija je dobila novo ime: “Bor rudnici bakra i topionice A. D.”. Francuzi su posle Drugog svetskog rata ponistili taj Ugovor.
Istocna Srbija (od Morave do Kalne i Knjazevca) je aprila 1941. g. stavljena pod nemacku vojnu upravu, zbog strategijske vaznosti. Nocu, 9. aprila minirana su sva vitalna postrojenja. Organizacija Tot je angazovana za njihovo obnavljanje. Iz nemackog zarobljenistva su vraceni svi strucni radnici i prebaceni u logor u Boru, a Madjarska je uputila nekoliko hiljada zarobljenih Jevreja. Kasnije su doveli i 8.000 italijanskih ratnih zarobljenika. Mobilisani su i radnici iz citave Srbije. U toku Drugog svetskog rata, proizvedeno je 1.373.656 tona rude, 105.000 tona anodnog bakra, 19.015 tona katodnog bakra, 2.094 kg zlata, 282 kg srebra, 175.117 tona bakrenca i 79.077 tona piritnog koncentrata.
Proizvodnja bakra posle Drugog svetskog rata
Okupator je pre povlacenja unistio sve vitalne masine i uredjaje u Boru i Majdanpeku. Zato je krajem 1945. g. formiranano je Ministarstvo rudarstva Demokratske Federativne Jugoslavije za njihovu sanaciju u novoosnovanom drzavnom privrednom preduzecu: “Rudnici bakra i topionice Bor”. Borski rudnik je bio u neposrednoj nadleznosti Vlade FNRJ. U Prvom petogodisnjem planu (1947-1951) proizvedeno je 172.607 tona bakra. Krajem iste godine zapoceta su obimna geoloska istrazivanja u Boru i Majdanpeku. Od marta 1951. godine Borski rudnik je presao u nadleznost Vlade Srbije i dobio konacni naziv RTB (Rudarsko- topionicarski basen). Napravljeni su dalekovodi, pruga Vrazogrnac-Bor itd.
Nova topionica je startovala 1961. godine, sa pet etaznih peci, jednom plamenom peci, konvertorima i anodnim pecima. Gas etaznih peci i konvertora sluzio je za dobijanje sumporne kiseline u novom Turm-sistemu. Proizvodili su sumpornu kiselinu, uglavnom za potrebe Fabrike vestackih djubriva u Prahovu. Gas iz plamene peci je prolazio kroz apteik, kotao-utilizator, elektro-filter i odlazio u zidani dimnjak, visine 110 metara. Otpadna sljaka iz plamene peci, sa 0,5-0,7% bakra, vozena je u kupolama na haldu.
U toku 1971. godine startovao je prvi fluo-solid reaktor za przenje pirita (sa pulpom) i elektro-filterom Hemibau, a kasnije su ugradjeni bunkeri i hranilice za bakronosnu sarzu. U reaktoru se odvijao proces przenja sarze. Gas iz reaktora je odlazio u primarne i sekundarne ciklone, zatim u rashladnu kulu i elektro-filter, a iz njega u Fabriku sumporne kiseline, ili u betonski dimnjak. U njoj su paralelno startovale dve kontaktne fabrike. U toku 1973. g. pusteni su u rad drugi reaktor, plamena pec, lozena mazutom, sa dva kotla ulitizatora i elektro-filter iste firme. Sarza je homogenizovana u bedingu (po cehoslovackoj tehnologiji), a napravljen je novi beding sa bunkerima za koncentrate i topitelje.
Sve do sankcija, uglavnom su radile obe linije u Topionici sa maksimalnim kapacitetom. Iskoriscenje na sumporu se kretalo od 40-50%. Posle uvodjenja sankcija, Topionica je radila sa jednom linijom (u kontinuitetu), ili povremeno sa dve linije (uz zastoje), zbog nedostatka kocentrata bakra i mazuta za grejanje plamene peci br. 2 (u zimskom periodu). Iskoriscenje sumpora je bitno smanjeno, na svega 4-40%. Od 1999. godine u kontinuitetu, sve do pocetka rada nove peci, Topionica je radila samo sa jednom linijom, smanjenim kapacitetom zbog nedostatka koncentrata bakra.
Boza Bogdanovic, Bor